8. svibnja predškolske skupine iz Pucekovićeve i Zagrebačke ulice išle su na izlet u Etno kuću pod starim gradom Okićem, na granici parka prirode Žumberak – Samoborsko gorje, 40 kilometara udaljenoj od našeg grada.

Osvanuo je lijep i sunčan dan. Djeca su uzbuđeno, s ruksacima na leđima dolazila u vrtić. Neki su već od ranog jutra ispitivali kada ćemo krenuti, a neki nisu željeli skinuti ruksak s leđa. Jedni drugima su pokazivali što su ponijeli sa sobom i uspoređivali tko ima više grickalica i sokova.

U 9 sati ukrcali smo se u autobus i krenuli. Dok smo prolazili kroz Goricu, djeca su uzbuđeno vikala: "Teta, ja ovdje živim!", "Teta, ovdje radi moja mama!", "Teta, ja sam ovdje bila!"...
Vozili smo se oko sat vremena. Djeca su razgovarala, promatrala, a kad im je odgojiteljica predložila da nešto pjevaju, rado su prihvatila. No, to nisu bile pjesme iz vrtića, nego navijačke pjesme.

Kada smo došli na odredište, dočekao nas je ljubazni domaćin, koji nas je odmah upoznao s programom boravka i mjestom na kojem se nalazimo. Odmah smo utvrdili pravila ponašanja: treba se puno igrati, treba vidjeti cijelo dvorište, treba se istrčati, i treba paziti da "tete budu dobre".

Nakon toga, djeca su se okrijepila svojim grickalicama i sokovima. Neki su odmah željeli pojesti i popiti sve što su donijeli, ali smo ih (za njihovo dobro) odgovorili od toga. 
Zatim su djeca provjerila igralište i sprave za igranje. Zaključili su da se dobro igra nogomet, da je bačva za ljuljanje vrlo zanimljiva i da su ljuljačke bolje nego u vrtiću. Sve je izrađeno od drveta, pa im je bilo zanimljivo i drugačije nego su navikli. A tek brdovit teren! Mnogi nisu znali kako bi hodali po takvom terenu, pa su išli četveronoške. Ali nisu odustajali. To im je bilo čak i zgodno.

Nakon prvotnog "ispucavanja energije" slijedilo je malo ozbiljnosti. Ušli smo u etno muzej - kuću koja je uređena na način kako se živjelo nekada davno dok još nije bilo struje. Tu nas je domaćin upoznao s načinom života jedne obitelji. Na pitanje koja je najvažnija stvar bila oko koje se okupljala cijela obitelj, djeca su jednoglasno odgovorila: "Televizor!" No, to je bila peć. Slušali smo priče, vidjeli predmete koji se više ne koriste, čuli izvorni govor. Kao da smo ušli u neki drugi svijet.

Ručali smo vani, na svježem zraku, uz sunčeve zrake i pjev ptičica.
Zatim je slijedilo duuugo razdoblje igranja. Djeca su već bolje hodala uzbrdo i trčala nizbrdo, pa ih je bilo teško i pratiti. Sva sreća da je posjed ograđen i siguran, jer bi se inače i odgojiteljice natrčale za djecom. Ovako smo se svi mogli opustiti i uživati u zajedničkom druženju.

Bile su organizirane i natjecateljske igre. Podijelili smo se u dvije ekipe, a djeca koja nisu željela sudjelovati, bili su navijači. Natjecali smo se u trčanju, skakanju u vrećama, povlačenju užeta, a najzanimljivije je bilo kad su djeca vozila tačke.

Nakon što smo se počastili sladoledom, krenuli smo u autobus. Djeca su još željela ostati, ali morali smo se držati dogovorenog vremena povratka. Još jedna fotografija za kraj i mogli smo krenuti. U autobusu su se djeca smirila. Umor ih je svladao i neki su zaspali. Drugi su samo odmarali. Nekolicina se nije predavala, pa su još živahno pričali o doživljajima.

Nataša Baričević, odgojiteljica