Emocionalna privrženost i separacijski strah

Kad govorimo o periodu prilagodbe djeteta na vrtić moramo se prisjetiti dva pojma: (emocionalne) privrženosti i separacijskog straha (kod odvajanja od skrbnika).

PRIVRŽENOST – je dugotrajna i stabilna emocionalna povezanost između dvije osobe. Mi ćemo govoriti o emocionalnoj vezi između djeteta i odrasle osobe (skrbnika), najčešće majke, koja se očituje kroz nastojanje da se uspostavi bliskost i kontakt (naročito u stresnim situacijama).
Dijete svoju emocionalnu privrženost majci pokazuje izrazima sreće i nježnosti kada je u njenoj blizini, odnosno izljevima straha kad se od nje odvaja, u traženju utjehe i sigurnosti u njenom zagrljaju u svim nepoznatim i opasnim situacijama.

Razvoj privrženosti proizlazi iz djetetove biološke potrebe za tjelesnim i oralnim kontaktom s odraslom osobom. Ta je potreba fiziološki utemeljena i povezana sa sazrijevanjem živčanih struktura u mozgu. Zadovoljavanje djetetove potrebe za dodirivanjem, grljenjem, glađenjem i sisanjem dovest će do normalnog razvoja moždanih struktura, osobito onih dijelova koji se sjedište emocija.

Jačanje roditeljske kompetencije
u poticanju razvoja i odgoja djece

Stručni članak objavljen je u Zborniku radova 4. stručnog i znanstvenog skupa "Dječji vrtić – mjesto učenja djece i odraslih" održanog u Osijeku, svibanj, 2009. godine.

U Hrvatskoj se kroz sustav formalnog obrazovanja mladi ljudi, budući roditelji još uvijek ne educiraju u području komunikacijskih, socijalnih, niti roditeljskih vještina. U skladu sa suvremenom koncepcijom predškolskog odgoja i zahtjevima modernog društva, koji naglašava značaj cjeloživotnog učenja, dječji vrtić postaje mjesto učenja djece i odraslih. Iz toga proizlazi da suvremeni dječji vrtić treba biti osjetljiv, osim za potrebe djece, i za potrebe roditelja. Dječji vrtić treba biti mjesto gdje roditelj uči, jača i usavršava svoje roditeljske kompetencije.

U ovom radu prikazat ćemo neke modele i oblike suradnje s roditeljima kroz koje, već godinama, omogućavamo roditeljima učenje roditeljskih vještina i jačanje roditeljske kompetencije.

Dijete je najvažnije živo biće stoga je njegov pravilan rast i razvoj iznimno značajan od samog početka njegova djetinjstva. Roditelj je prva i najodgovornija osoba tijekom njegova života pa je ta sama uloga roditeljstva izrazito zahtjevan i dugotrajan posao.

Već u prvoj godini života dijete se susreće i sa drugom vrlo važnom osobom; sa odgojiteljem - jer se, osim s roditeljima i s njim ono poistovjećuje, oponaša ga, igra se s njim, boravi s njim najveći dio vremena.
Dakle, u tom procesu sudjeluju gotovo ravnopravno roditelji i odgojitelji kao modeli ponašanja djetetu.
Iz tog razloga pojmu SURADNJA ovdje posebno dajemo naglasak. Naime, u toj interakciji sudjeluju i dijete i roditelj i odgojitelj jer jedni drugima imaju što reći, pokazati, uputiti, pomoći, upozoriti, a dijete je naše pozitivno potkrepljenje koje je uistinu sretno i zadovoljno ako mu okolina to dopusti. Mi kao odgojitelji smo itekako svjesni da je to naša najvažnija zadaća.

Poznato nam je da se u većini odgojno-obrazovnih ustanova (vrtića) oblici suradnje provode na slijedeće načine: putem kutića za roditelje, informativnih razgovora, komunikacijskih roditeljskih sastanaka, druženja roditelja, djece i odgojitelja.
Međutim, ono što bi mi istaknule kao značajno je još jedan iznimno kvalitetan oblik suradnje s roditeljima kojeg mi u našem vrtiću nazivamo INFO KUTIĆEM.
Tko, zašto i kako nas je motivirao da započnemo formirati spomenuti kutić?
Sama inicijativa započela je na jednom od naših stručnih aktiva koji se u našem vrtiću "Velika Gorica" kontinuirano provode već uspješan niz godina. Pitanje koje se već u početku postavljalo samo po sebi bilo je, po čemu bi se trebao razlikovati kutić za roditelje od INFO kutića.

Televizija - postaje li nova odgojiteljica djece?

Utjecaj televizije danas na čovječanstvo u općem smislu je velik. Jer upravo ta mreža informacija o svemu što se događa nesumnjivo nas zaokuplja i po nekoliko sati dnevno.
Medije uistinu kupujemo, koristimo, predmet su učenja. A posebice predmet učenja djeteta od najranijeg djetinjstva.
Dijete je ono koje u današnjem modernom svijetu najveći dio svog slobodnog vremena provede pred tom „čarobnom kutijom“ zaboravljajući se družiti s obitelji, prijateljima, baviti se sportom, imati neki svoj hobi.

Zabrinjavajuća je činjenica da prosječno dijete provede 1.680 minuta ispred televizije tjedno, dok s roditeljima provodi tek 38.5 minuta u suvislom razgovoru.

Dijete već u trećoj godini života postane ovisnik o televiziji, a tome pomažu okrutne činjenice prezaposlenosti roditelja, manjak slobodnog vremena za obiteljske obaveze pa i k tomu nedostatak kvalitetno provedenog vremena sa svojim djetetom. Nisu rijetki slučajevi oni u kojima upravo televizija na neki način preuzima ulogu odgojitelja u obitelji.

Osim toga suvremena istraživanja pokazuju da djeca koja provedu više od deset sati tjedno pred televizorom imaju sve predispozicije za prekomjernu tjelesnu težinu i da pokazuju znakove agresivnosti.

Pretpostavljamo da polazak Vašeg djeteta u vrtić, osim veselja i uzbuđenja, postavlja pred Vas neka nova pitanja, dileme, nedoumice…
Polazak djeteta u vrtić najčešće je prva situacija u kojoj ono napušta sigurnost obiteljskog doma i mora se prilagoditi novom načinu života u kolektivu.

Razdoblje prilagodbe je vrijeme uspostavljanja socioemocionalne veze između djeteta i odgojitelja, vrijeme u kojem se i dijete i odgojitelj, ali i roditelji, prilagođavaju novoj situaciji.

Djetetovo ponašanje u prilagodbi i trajanje razdoblja prilagodbe je individualno i različito od djeteta do djeteta i od obitelji do obitelji. Ovisi o dobi djeteta, djetetovom temperamentu, ranijem iskustvu odvajanja, obiteljskom okruženju u kojem odrasta (atmosferi ljubavi, prihvaćanja i podrške u obitelji, osjetljivosti za djetetove potrebe, komunikaciji obitelji i okoline, braći i sestrama u obitelji).

U novoj situaciji dijete se osjeća nesigurno, napušteno, bespomoćno, samo i prestrašeno. Strah od odvajanja, novog i nepoznatog normalna je djetetova reakcija. Svoj strah dijete u dobi do 3 godine uglavnom izražava plačem, odbijanjem jela, spavanja, previjanja, odnosno odlaska na WC,, kontakta s odgojiteljima, djecom, sudjelovanja u igri.