Emocionalna privrženost i separacijski strah

Kad govorimo o periodu prilagodbe djeteta na vrtić moramo se prisjetiti dva pojma: (emocionalne) privrženosti i separacijskog straha (kod odvajanja od skrbnika).

PRIVRŽENOST – je dugotrajna i stabilna emocionalna povezanost između dvije osobe. Mi ćemo govoriti o emocionalnoj vezi između djeteta i odrasle osobe (skrbnika), najčešće majke, koja se očituje kroz nastojanje da se uspostavi bliskost i kontakt (naročito u stresnim situacijama).
Dijete svoju emocionalnu privrženost majci pokazuje izrazima sreće i nježnosti kada je u njenoj blizini, odnosno izljevima straha kad se od nje odvaja, u traženju utjehe i sigurnosti u njenom zagrljaju u svim nepoznatim i opasnim situacijama.

Razvoj privrženosti proizlazi iz djetetove biološke potrebe za tjelesnim i oralnim kontaktom s odraslom osobom. Ta je potreba fiziološki utemeljena i povezana sa sazrijevanjem živčanih struktura u mozgu. Zadovoljavanje djetetove potrebe za dodirivanjem, grljenjem, glađenjem i sisanjem dovest će do normalnog razvoja moždanih struktura, osobito onih dijelova koji se sjedište emocija.

U protivnom će ti dijelovi mozga pretrpjeti ozljede, što će izazvati poremećaje kao što su: socijalno povlačenje i indiferentnost, pojačana želja za socijalnim kontaktom uz istodobnu agresivnost i neobično ponašanje, razvoj socijalno neprimjerenog ponašanja, nesposobnost da se pokažu ili prepoznaju nijanse emocija ili motivacijskog izražavanja, kao i nesposobnost doživljavanja ljubavi, te izražena negativna emocionalnost, tj. povećana spremnost na reagiranje strahom, tugom i srdžbom.

Istodobno, takav neprikladan razvoj sjedišta emocija i negativna emocionalnost djeteta može se odraziti i na nepovoljan razvoj dijelova mozga odgovornih za usmjeravanje pažnje (pozornost), pamćenje, planiranje, rješavanje problema, i za motivaciju, što može ugroziti djetetov spoznajni razvoj i uspjeh u školi.

Okolina treba osigurati djetetu nazočnost i brigu jedne osobe koja će zadovoljiti njegovu potrebu za fizičkim kontaktom i pružati mu osjećaj stalnosti i sigurnosti toga kontakta (nježni tjelesni dodiri, blagi ton glasa, tiho pjevanje, ljuljanje i svi drugi oblici ugodnog podraživanja).

TIJEK RAZVOJA PRIVRŽENOSTI

0 – 6 tjedana – FAZA PRETPRIVRŽENOSTI

• Dijete prepoznaje miris i glas majke (skrbnika), ali i podjednako reagira na sve osobe u svojoj okolini.
• Dijete okolini upućuje različite "signale privlačenja" (grljenje, praćenje pogledom, smiješak).
• Dijete se umiruje i tješi kad ga se primi u naručje, gladi i govori mu se tihim glasom, ali mu je još svejedno koja to osoba radi.

6 tjedana – 6 (8) mjeseci – FAZA NASTAJANJA PRIVRŽENOSTI

• Dijete počinje iskazivati drukčije reakcije prema "najvažnijoj osobi" (skrbniku) nego prema ostalima.
• Više gukanja u upućivanja smiješka usmjerava prema skrbniku nego prema ostalima.
• Brže se umiruje i prestaje plakati u naručju skrbnika.
• Još ne pokazuje nikakav strah ili prosvjed pri odvajanju od skrbnika.

6 (8) mjeseci – FAZA JASNO IZRAŽENE PRIVRŽENOSTI

Započinju znakovi jasno izražene privrženosti u obliku prosvjeda zbog odvajanja i straha od nepoznatih ljudi. Taj razvoj znakova privrženosti povezan je s djetetovim ostalim razvojnim postignućima: uspostavljanjem pojma postojanosti predmeta (pamćenje skrbnikova lica), razvojem emocije straha i usavršenim kretanjem, puzanjem, koje u omogućuje slijeđenje skrbnika.
Skrbnik može najbolje i najbrže utješiti i umiriti dijete uznemireno zbog odvajanja, i to već samom svojom nazočnošću i dodirom.
Dijete pokazuje sigurnost i hrabrost istraživanja okoline u blizini skrbnika.

18 mjeseci – 2 (3) godine – FAZA RECIPROČNOG ODNOSA

U spoznajnom razvoju započinje primjena predodžba i govora (unutarnjih reprezentacija) te dijete postupno počinje razumjeti privremenost odvajanja, osobito ako mu je skrbnik kratko i jasno rastumači razlog odvajanja i kako će dijete i s kim provoditi vrijeme odvojenosti. Prosvjed zbog odvajanja postupno se smanjuje i većina djece s navršene tri godine može podnijeti privremenu odvojenost od skrbnika.

Glavni su znakovi uspostavljene privrženosti opadanje čestine socijalnog smješka i ograničavanje smješka i pozitivnih reakcija na skrbnika, te pojava straha od odvajanja i strah od nepoznatih osoba.

Kada dijete ulazi u vrtić, odvaja se od skrbnika, uslijed čega reagira vrlo intenzivnim strahom. Intenzitet tog straha mogli bi usporediti sa smrtnim strahom. Dijete instinktivno osjeća da ne može preživjeti bez majke (skrbnika).

Od izuzetne je važnosti pripremiti dijete za situaciju koja će uslijediti, odnosno za odvajanje. Dijete uspijeva na određenoj razino obraditi i integrirati dobivene informacije, odnosno, pripremiti se za ono što se dešava.

Odvajanje je, dakle, stres za većinu djece. Međutim, za neku djecu odvajanje može biti trauma. Traumatski događaj po definiciji u tolikoj mjeri čovjeka izbaci iz ravnoteže da mu je izrazito teško povratiti je. Pa čak i kad u tome uspije, nova je ravnoteža uvijek drugačija od one prije traumatskog događaja. 
Dakle, takvo iskustvo, koje ima karakteristike traumatskog, za dijete će imati trajne posljedice. Dijete osjeća da zauvijek gubi svoju majku (trauma znači gubitak, prekid). Može se desiti da takvo dijete postane emocionalno osakaćeno, nikad ne odraste, ne izgradi osjećaj sigurnosti niti svoje ja, ostane ovisno, naročito u onim situacijama u kojima je važno da samostalno djeluje.

NEPOSREDNE REAKCIJE NA ODVAJANJE

1. FAZA PROTESTA (7 dana)
2. FAZA OČAJA (nekoliko tjedana)
3. FAZA PRIVIDNE PRILAGODBE (faza u kojoj se dijete prividno smiri, a zapravo je depresivno)

MOGUĆE POSLJEDICE (TRAUMATSKOG) ODVAJANJA

• Loše navike u prehrani, higijeni, spavanju i socijalnom ponašanju
• Poremećaji ponašanja (prkos, bijes)
• Poremećaji spavanja
• Poremećaj prehrane
• Psihosomatski poremećaji (vrtoglavice, astma, promjene na koži)
• Noćno mokrenje
• Poremećaj govora

Važno je obratiti pažnju na djetetove reakcije kada se ono ponovno susretne s majkom (skrbnikom). Ukoliko se dijete brzo smiri, odmah se razveseli, možemo smatrati da je s njim sve u redu. Međutim, ukoliko dijete, kada vidi svoju majku, ne reagira, imamo problem. Ono je "izgubilo mamu", "izgubilo" sebe.

REAKCIJE NA ODVAJANJE OVISE O:

• Učestalost i trajanje odvajanja
• Dobi djeteta
• Naslijeđu
• Prirodi emocionalne privrženosti
• Kvaliteti njege za vrijeme odvajanja

Ono što moramo uzeti u obzir je da se neka djeca jednostavno ne mogu odvojiti i to je potrebno uvažiti.

Isto tako, važno je znati da će djeca preboljeti odvajanje ako od nekoga dobije sigurnost i zaštitu. U ovoj je dobi djetetu važna osoba koja će uspostaviti attachment (socioemocionalna veza). Zbog toga se ne smiju mijenjati osobe koje će se za njega brinuti. Iskustva iz rata nam govore kako su emocionalno stabilnija ona djeca koja su ostala zajedno sa svojim roditeljima u najtežim situacijama, nego ona djeca koju su odvojili od roditelja, odvevši ih na sigurno.

KAKO RODITELJ MOŽE POMOĆI SVOM DJETETU

Poznato je da dijete kopira emocionalno ponašanje majke u svojim ponašanjima. Ono na emocionalne reakcije majke reagira intuitivno. Često roditelji misle kako je djetetu važno da oni uvijek budu sretni. Međutim, ono što treba djetetu, je da roditelji budu u kontaktu sa svojim emocijama. Djeca su do svoje 7. godine u tzv. fazi egocentrizma, kada interpretiraju svijet na način "Ja sam centar svega". Analogno tome razmišljaju "Ja sam za sve kriv", pa i za emocije svojih roditelja. Zbog toga je važno djetetu priznati svoje emocije ("JA sam nesretna. Oprosti. To nema nikakve veze s tobom.") Ako se ponašamo normalno, a dijete osjeća našu nervozu, ono neće moći s time izaći na kraj. Bit će u strašnom emocionalnom razdoru. Ako mu vrhunski autoritet (roditelj) tvrdi i pokazuje jedno, a dijete osjeća drugo, ono počinje gubiti svoj identitet i počinje se oslanjati na roditelje. Počinje stvarati zaključak kako je njegova stvarnost kriva, loša. Gubi oslonac u vlastitu pamet, gubi samopouzdanje.

(iz stručne literature)